Hermanssonia centrifuga - created in Finland by Allar Antson

LJUBIČASTOSIVA ŽILNICA

Hermanssonia centrifuga (P.Karst.) Zmitr.

Plodno tijelo: 4-100 cm široko, razrašteno, površina je bradavičava, poput začešljane kose, bjelkasto, oker do žuto-smeđe, s ružičastom ili malinasto-crvenom rubnom zonom.

Mikroskopija: Bazidiospore su valjkaste do usko eliptične, glatke, prozirne, 6.5-9 x 2.5-3 µm; otrusina je bijela.

Meso: Bijelo, bjelkasto ili žućkasto-crvenkasto, pomalo je želatinozno, hrskavičavo; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprotrof krupnijih drvnih ostataka crnogoričnog drveća, vrlo rijetko bjelogoričnog, najčešće se pronađe na smreki; izaziva bijelu trulež drva. U Hrvatskoj je pronađena u šumi bukve, jele i smreke na krupnim drvnim ostacima smreke i jele te u bukovoj šumi na trupcu bukve, na pet lokaliteta, u Nacionalnom parku Plitvička jezera.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Zaštita: ZAŠTIĆENA - UGROŽENA VRSTA

Status jestivosti: NEJESTIVA - Prikupljanje je zabranjeno zbog ugroženosti.

Napomena: Za točnu je determinaciju potrebna mikroskopska analiza spora.

Hypochnicium bombycinum - created on January 2024 in Königsheide, Berlin, Germany by ulrich__loock

SVILENKASTA KOŽARICA

Hypochnicium bombycinum (Sommerf.) J.Erikss.

Etimologija: bombyx (lat.) = svila. Po teksturi.

Plodno tijelo: 1-4 cm široko, posve je prilegnuto na supstratu, razrašteno, labavo je  pričvršćeno za podlogu, formira tanke plahtice, glatko, površina je neravna i prekrivena sitnim bradavicama, bjelkasto, krem, žućkasto do žućkasto-smeđe, po suhom vremenu manje ili više ispuca, rub je resast.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, sa zrnatim sadržajem, prozirne, 8.7-11.3 x 6.8-8.4 µm; otrusina je bijela.

Meso: Sočno, tanko, bjelkasto; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste tijekom godine kao saprotrof  krupnijih drvnih ostataka (grane, trupci, panjevi) raznog bjelogoričnog drveća s korom ili bez nje.

Doba rasta: 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta.

Napomena: Opisana se vrsta makroskopski može zamijeniti sa sličnom vrstom Mutatoderma mutatum koja također raste na mrtvim ostacima bjelogoričnog drveća. Međutim, mikrostruktura je posve različita, jer spomenuta vrsta ima valjkaste spore veličine 13-14 x 3.5-4 µm.

Hypochnicium geogenium - created in Finland by Unto Söderholm

ZEMALJSKA KOŽARICA

Hypochnicium geogenium (Bres.) J.Erikss.

Etimologija: ge (gr.) = zemlja + genos (gr.) = rod, vrsta. Po rastu i na zemlji.

Plodno tijelo: 1-15 cm široko, posve je prileglo na supstrat, razrašteno, čvrsto je srašteno, površina je glatka i mjestimično nepravilno bradavičava, brašnjavo-baršunasta, bijela, kasnije je žućkasta do žućkasto-smeđa, čak je djelomično ružičasto-smeđa ili crvenkasto-smeđa, po suhom vremenu nepravilno ispuca, rub je jasno pahuljast.

Mikroskopija: Bazidiospore su gotovo kuglaste, široko eliptične ili valjkaste, glatke, prozirne, 4.5-8.5 x 3.2-5.3 µm; otrusina je bijela.

Meso: Mekano, voštano, tanko, bjelkasto; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste tijekom godine kao saprotrof krupnih drvnih ostataka (grane, trupci) raznog bjelogoričnog i crnogoričnog drveća, najčešće vrba i borova, pronađe se i na stabljikama biljaka ili na tlu.

Doba rasta: 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta.

Napomena: Značajna karakteristika ove opisane vrste jesu valjkaste leptocystide, koje su duge 100-140 µm, glatke su, te ima cijanofilne spore. To znači da se spore ili hife s metilenskim modrilom oboje plavo.

DEBELOZUBI SPUŽVAR

Irpiciporus pachyodon (Pers.) Kotl. & Pouzar

Etimologija: pachys (gr.) = debelo, široko + odous (gr.) = zub. Po značajkama.

Engleski naziv: Marshmallow Polypore

Plodno tijelo: 3-90 cm široko, prilegnuto na supstratu, razrašteno, formira plahtice ili stvara male trokutaste poluklobučiće, poluklobučići su 2-5 cm široki, 1-3 cm polumjer do supstrata, gornja površina je bijela, bjelkasta, žućkasta do žuto-narančasta, jednobojna, fino je baršunasta, nije pojasasta, u starosti posmeđi, rub je valovit i malo podvijen, himenij je na rubu ponekad poroidan.

Šiljci: 5-20 mm dugi, različite su dužine, poneki su spljošteni, vrlo kratki, uvijek su obješeni, čak i u mladosti, a uz rub izgledaju poput rupičavog labirinta, starenjem formira više labirintnih listića, sličnih kao kod hrastove raznocijevke (Daedalea quercina), bjelkasti do žuto-smećkasti.

Mikroskopija: Bazidiospore su gotovo kuglaste, glatke, s velikom uljnom kapljom, s debelim stijenkama, prozirne, 5-7 x 4.5-6 µm; otrusina je kremasto-žuta.

Meso (trama): s dvostrukom je strukturom, relativno je čvrsto, 3-8 mm debelo, bjelkasto, krem do žuto-narančasto, gornji sloj je sočan, a donji sloj koji naliježe na supstrat je tvrđi i lomljiv; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste tijekom godine kao parazit na živom drveću ili saprotrof krupnih drvnih ostataka raznog bjelogoričnog drveća, osobito hrasta, javora, bukve i oraha, izaziva bijelu trulež drva. Slike su snimili Helena Petrić i Slobodan Bjelajac, 25.1.2026., na lokalitetu Park šuma Maksimir u Zagrebu, na oborenom trupcu hrasta.

Doba rasta: 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: NEJESTIVA - Jestiva je vrsta, ali se smatra nejestivom zbog tvrde i žilave konzistencije mesa.

Napomena: Opisana je rupičarka lako prepoznatljiva zbog šiljatog himenija. Sličan himenij ima i mliješnobijela zuboporka (Irpex lacteus), koji također raste na krupnim drvnim ostacima različitog bjelogoričnog drveća, ali isključivo kao saprotrof tijekom godine.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 1320. Spongipellis pachyodon (Pers.) Kotl. & Pouz.

Mycoacia aurea - created in Norway by Sieglinde Hansen [1939-2019]

ZLATNA VOSKOZUPKA

Mycoacia aurea (Fr.) J.Erikss. & Ryvarden

Etimologija: aurea (lat.) = zlatna. Po boji.

Plodno tijelo: 1-10 cm široko, potpuno je prilegnuto na supstratu, razrašteno, čvrsto je srašteno s podlogom, formira plahtice, sloj koji leži na podlozi sastavljen je od tankoga voštanog subiculuma iz kojeg rastu oštri šiljci koji su krem do svijetložuti, a u starosti su oker, rubna je zona plodnog tijela s kraćim šiljcima i završava glatko.

Šiljci: Dugi su 1-2 mm i rastu pojedinačno, samo su ponekad spojeni na bazi, površina je glatka ili vrlo rijetko s ponekom bočnom izraslinom, krem, svijetložuto do oker.

Mikroskopija: Bazidiospore su valjkaste do eliptične, glatke, prozirne, 4-6 x 1.5-2 µm; otrusina je bijela do svijetložuta.

Meso: Bjelkasto do žućkasto, u početku je mekano, voštano, vremenom i sušenjem otvrdnjava; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u kasno ljeto i jesen na donjoj strani krupnijih drvnih ostataka (trupci, grane) raznog bjelogoričnog drveća.

Doba rasta: 8, 9, 10

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Uz malu se nepažnju lako zamijeni sa sličnom žutom voskozupkom (Mycoacia uda), koja također raste na donjoj strani krupnijih drvnih ostataka raznog bjelogoričnog drveća. Međutim, spomenuta vrsta ima sumpornožute do žuto-oker šiljke. Osim toga, šiljci se kod navedene vrste na vrhu najčešće račvaju u 2-3 manja šiljka, a plodno tijelo s kalijevom lužinom (KOH) postane purpurnocrveno.

CRNO-SMEĐA VOSKOZUPKA

Mycoacia fuscoatra Fr.) Donk

Etimologija: fuscus (lat.) = tamnosmeđe + atra (lat.) = crno. Po boji.

Plodno tijelo: 1-15 cm široko, potpuno je prilegnuto na supstratu, razrašteno, čvrsto srašteno s podlogom, formira plahtice, sloj koji leži na supstratu sastavljen je od tankoga voštanog subiculuma iz kojeg rastu šiljci koji su žućkasti, u starosti su smeđi do crnkasti.

Šiljci: 1-3 mm dugi i 0.2-0.4 mm debeli, valjkasti, ponekad su srašteni na bazi, po suhom su vremenu lomljivi.

Mikroskopija: Bazidiospore su valjkaste do eliptične, glatke, prozirne, 4.5-5.5 x 2-2.5 µm; otrusina je bijela do svijetložuta.

Meso: Bjelkasto do žućkasto, u početku je mekano, voštano, vremenom i sušenjem otvrdnjava; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u kasno ljeto i jesen na donjoj strani krupnijih drvnih ostataka (trupci, grane) raznog bjelogoričnog drveća.

Doba rasta: 8, 9, 10

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Rod Mycoacia bitno se razlikuje od drugih gljiva koje imaju šiljke (Steccherinum, Grandinia) po voštanoj konzistenciji. Donekle može sličiti žutoj voskozupki (Mycoacia uda), ali ona ima sumporastožute do žuto-oker šiljke i nema oblik (tip) hifa čiji su vršci obloženi krastavom masom. Plodno tijelo opisane vrste u dodiru s KOH postane tamnocrveno.

ŽUĆKASTA VOSKOPORKA

Mycoacia gilvescens (Bres.) Zmitr.

Etimologija: gilvus (lat.) = žut, žućkast. Po boji.

Engleski naziv: Pink Porecrust

Plodno tijelo: 2-20 cm široko, potpuno je prilegnuto na supstratu, razrašteno, labavo je učvršćeno za podlogu, malo je valovito, površina je s malim kvrgavim uzvišenjima, formira plahtice ili nepravilne krpice, debljine je 1-5 mm, u mladosti i dok je svježe je bjelkasto, žućkasto ili svijetloružičasto, kasnije je oker-smećkasto do cimetastosmeđe, rub je jedva uočljivo bijelo maljav, poslije je ružičast, na pritisak i na ozlijeđenim mjestima postane crveno-smeđe.

Rupice/cjevčice: Okruglaste, višekutne, duguljaste ili imaju izgled labirinta, sitne, 3-5/mm, bjelkaste, svijetloružičaste do mesnatoružičaste, cjevčice su 1-5 mm duge.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, glatke, prozirne, slabo su amiloidne, 4-5 x 1.5-2 µm; otrusina je bijela, bezbojna.

Meso: Sočno, vodenasto, kada se posuši postane tvrdo i lomljivo, bjelkasto, u starosti je sa smeđim mrljama; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u ljeto i jesen na krupnim drvnim ostacima (trupci, panjevi, grane) raznog bjelogoričnog drveća, osobito bukve, breze i topole.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Na prvi je pogled moguća zamjena s nekoliko rupičarki iz roda Ceriporia, kao što su mrežasta voskoporka (Ceriporia reticulata), zelenkasta voskoporka (Ceriporia viridans) i grimizna voskoporka (Ceriporia purpurea). Međutim, ako se pažljivo prouči opis, vidi se da je plodno tijelo nepravilno formirano, krpasto, iskrivljeno ili poput labirinta. Spomenute rupičarke nemaju tako nepravilno plodno tijelo.

OLOVNOSIVA VOSKOVKA

Mycoacia livida (Pers.) Zmitr.

Etimologija: lividus (lat.) = plavičasto-siv, modro-siv. Po boji.

Plodno tijelo: 4-30 cm široko i 2-4 mm debelo, potpuno je prilegnuto na supstratu, razrašteno, labavo se drži za supstrat, formira plahtice, površina je bradavičavo-kvrgava i urašteno žuto točkasta, vrlo je promjenljive boje koja ovisi o dobi, najprije je sivo-plavo do oker, a kasnije ružičasto-smeđe ili crveno-smeđe, mjestimično je blago ljubičasto, rub je sivkast do sivkasto-plav i dlakav.

Mikroskopija: Bazidiospore su kuglaste do eliptične, glatke, prozirne, blago su amiloidne, 7-9 x 6-7 µm; otrusina je bijela.

Meso: Bjelkasto, uglavnom je ljubičastog tona, malo je želatinozno, hrskavičavo, voštano, sluzavo, mekano, kada se posuši postane tvrdo i lomljivo; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprotrof krupnijih drvnih ostataka (trupci, grane) raznog bjelogoričnog drveća, obično bukve; izaziva bijelu trulež drva.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Pojedini autori navode da raste na krupnijim drvnim ostacima crnogoričnog drveća. Postoji velika sličnost između vrsta unutar ovog roda i roda Phlebia.

MIRISNA VOSKOZUPKA

Mycoacia nothofagi (G.Cunn.) Ryvarden

Etimologija: Notfagus (lat.) = rod biljaka poznatih kao južna bukva, lažna bukva, srebrna bukva, rod od 35 – 40 vrsta drveća i grmlja u porodici Nothofagaceae, porijeklom iz hladnijih područja južne hemisfere. Po staništu.

Plodno tijelo: 4-35 cm široko, potpuno je prilegnuto na supstratu, razrašteno, čvrsto je srašteno s podlogom, formira plahtice, bijelo-žuto, žuto-oker do smećkasto, himenijalna površina u starosti postane crno-smeđa, rub je malo paučinasto-maljav i bjelkast.

Šiljci: Gusti, 2-3 mm dugi, žućkasti.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične do gotovo valjkaste, glatke, prozirne, neamiloidne, 4-6 x 2.2-3 µm; otrusina je svijetlo žuta.

Meso: Žućkasto, isprva je mekano, kasnije otvrdne; miriše na mošt nakon alkoholnog vrenja, poput voćne rakije, a okus nije izražen.

Stanište: Raste tijekom godine na krupnijim drvnim ostacima (trupci, grane) raznog bjelogoričnog drveća, najčešće bukve. Slike je snimio Mladen Matišić, krajem ožujka.

Doba rasta: 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Slična je bradata nitozupka (Hyphodontia barba-jovis), kod koje se svaki pojedinačni šiljak na vrhu grana (račva) u nekoliko manjih šiljaka.

ŽUTA VOSKOZUPKA

Mycoacia uda (Fr.) Donk

Etimologija: udo (njem.) = stabljika. Po izgledu.

Plodno tijelo: 4-35 cm široko, potpuno je prilegniuto na supstrato, razrašteno, čvrsto je srašteno s podlogom, formira plahtice koje su u početku male površine, kasnije se spajaju, sloj koji naliježe na supstrat ima tanki subiculum iz kojeg izbijaju šiljci, svijetložuto, krem-žuto do oker, rubna je zona s kraćim šiljcima i završava glatko.

Šiljci: 1-2 mm dugi, najčešće rastu pojedinačno, katkad su srašteni na bazi, a na vrhu se često račvaju u sitnije oštre bjelkaste šiljke.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, glatke, prozirne, 4.2-5.2 x 1.9-2.9 µm; otrusina je bijela do svijetložuta.

Meso: Žućkasto, u početku je mekano, voštano, vremenom i sušenjem otvrdnjava; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste tijekom godine, a sazrijeva u ljeto i ranu jesen, kao saprotrof krupnijih drvnih ostataka (trupci, grane) raznog bjelogoričnog drveća, uvijek se razvija na donjoj strani drva.

Doba rasta: 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Opisanu je vrstu moguće zamijeniti sa sličnom zlatnom voskozupkom (Mycoacia aurea), koja raste na istom staništu i u isto vrijeme. Međutim, spomenutoj vrsti plodno tijelo s kalijevom lužinom (KOH) ne mijenja boju, dok opisanoj vrsti plodno tijelo s kalijevom lužinom odmah postane malinasto-crveno do crno-crveno, a kasnije postane ljubičasto-crno.

Phlebia lilascens - created on September 2017 in Przełom Hornadu, Słowacki Raj, Slovakia by Jerzy Opioła

LJUBIČASTA ŽILNICA

Phlebia lilascens (Bourdot) J.Erikss. & Hjortstam

Etimologija: lilas (lat.) = lila, ljubičasto + -scens (lat.) = postati, pretvarati se u. Po pretvaranju u ljubičastu boju.

Plodno tijelo: 4-30 cm široko, potpuno je prilegnuto na supstratu, čvrsto je srašteno, formira plahtice voštanoga sjaja, površina je glatka ili malo nepravilno bradavičava, siva, sivo-oker ili ružičasto-smeđa sa slabim ljubičastim odsjajem, rub je bijel i sitno dlakav.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične do lagano vretenaste, glatke, prozirne, 4-4.5 x 2-2.5 µm; otrusina je bijela.

Meso: Bjelkasto, uglavnom je ljubičastog tona, pomalo je želatinozno, hrskavičavo, voštano, sluzavo, mekano, kad sa posuši postane žilavo i tvrdo; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u kasno ljeto i jesen kao saprotrof krupnijih drvnih ostataka (trupci, grane) raznog bjelogoričnog drveća bez kore, a rjeđe crnogoričnog; uzrokuje bijelu trulež drva.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Moguća je zamjena sa sličnim vrstama unutar roda Phlebia od kojih pojedine vrste imaju i sličnu mikrostrukturu.

NARANČASTA ŽILNICA

Phlebia radiata Fr.

Etimologija: radio (lat.) = zračiti, širiti se poput zrake. Po radijalno brazdastoj površini plodnog tijela.

Engleski naziv: Wrinkled Crust

Plodno tijelo: 4-50 cm široko, potpuno je prilegnuto na supstratu, razrašteno, labavo se drži za podlogu, u ranoj se mladosti formiraju kružne mrlje ili hrpice široke 1-2 cm, poslije se razvije u nepravilne oblike, površina je često radijalno brazdasta, češljasta, može biti valovita i kvrgava, himenij je u starosti bradavičav ili okruglastog izgleda, bradavice rastu zrakasto iz središta, smećkast, svijetlonarančast do crvenkast, rub je svjetliji, srebrenosiv, rastrgan i resast.

Mikroskopija: Bazidiospore su valjkaste, glatke, prozirne, slabo su amiloidne, 4-5.5 x 1.5-2 µm; otrusina bijela.

Meso: Slabo je želatinozno do hrskavičavo, sočno, osušeno je tvrdo, korasto i žilavo, žućkasto-crvenkasto; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprotrof krupnijih drvnih ostataka (trupci, grane) raznog bjelogoričnog drveća, rjeđe crnogoričnog; uzrokuje bijelu trulež drva.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Vjerojatno je jestiva vrsta, ali se smatra nejestivom jer nema nikakve uporabne vrijednosti.

Napomena: Opisana je vrsta vrlo karakteristična i lako prepoznatljiva zbog izrazito radijalno brazdastog plodnog tijela. Ima vrlo promjenljiv oblik i boju. Donekle je slična labirintna žilnica (Phlebia rufa), ali ona nema tragova radijalnih brazdi, nego je njezina površina mrežasto-porozna ili meruloidna te je rub vidno paučinasto-maljav.

LABIRINTNA ŽILNICA

Phlebia rufa (Pers.) M.P.Christ.

Etimologija: rufa (lat.) = crvenkasto-smeđe, grimizno. Po boji.

Plodno tijelo: 4-50 cm široko, potpuno je prilegnuto na supstratu, razrašteno, labavo je srašteno s podlogom, u ranoj mladosti izgleda poput kružne mrlje ili sitne bijele hrpice, poslije se proširi, površina je grbava, nabrana i valovita, češljasta, himenijalna površina je valovito naborana ili nepravilno poroidna, meruloidna, ponekad je s gutacijskim kapljicama čak i po vlažnom vremenu, krem, žuto-smeđa, smećkasta do crvenkasto-smeđa, rubna zona je bjelkasta i resasta.

Mikroskopija: Bazidiospore su valjkaste ili oblika sjemenke jabuke, glatke, s dvije uljne kaplje, prozirne, neamiloidne, 4.4-5.5 x 1.7-2.9 µm (cromushrooms: spores su (4) 4.1 - 4.8 (5.4) × (1.6) 1.9 - 2.3 (2.7) µm, Q = (1.7) 1.9 - 2.4 (2.7), N = 70, Me = 4.5 × 2.1 µm, Qe = 2.1, bazidije su usko batinaste, 24-34 × 3.7-4.4 µm, N = 8); otrusina je bijela.

Meso: Žućkasto do crvenkasto-smeđe, više ili manje je s ljubičastom nijansom, pomalo želatinozno, hrskavičavo, voštano, mekano, kada se posuši postane kožasto i tvrdo; miris i okus su blago kiselkasti, na voće ili gljive.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprotrof krupnijih drvnih ostataka (panjevi, grane, trupci) raznog bjelogoričnog drveća, najčešće hrasta; uzrokuje bijelu trulež drva.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Povećano plodno tijelo ima vrlo lijep izgled, a posebno se ističe s bijelim rubom. Bijele mrlje se mogu pojaviti i na površini himenija. Može se zamijeniti s donekle sličnom narančastom žilnicom (Phlebia radiata), ali njezino plodno tijelo nema bijeli rub te je površina narančaste ili ružičaste boje s blagom ljubičastom nijansom.

NABORANA HLADETINA

Phlebia tremellosa (Schrad.) Nakasone & Burds.

Etimologija: tremesco (lat.) = drhtavo. Po želatinoznoj, drhtavoj konzistenciji.

Engleski naziv: Jelly Rot

Plodno tijelo: 3-40 cm široko, vrlo je nepravilnog oblika, klobuci su poput crijepova postavljeni jedan iznad drugoga, školjkastog je oblika ili poput uha, površina je grubo dlakava, maljava, čekinjasta, bjelkasta, s ružičastom ili narančastom nijansom, po vlažnom vremenu i u starosti je žuto-oker ili oker.

Rupice/cjevčice: Nalaze se s donje strane klobuka, 1-3 mm široke, anostomozirajuće, mrežaste, labirintne, formirane su od isprepletenih alveola, duguljastih rupica ili vijuga, žućkasto-narančaste, svijetlosmeđe, više su ili manje crvenkaste, na rubu su svjetlije.

Mikroskopija: Bazidiospore su valjkaste, kobasičasto zakrivljene, prozirne, amiloidne, 4-4.5 x 1-1.5 µm (cromushrooms: (3.3) 3.5 - 4.4 (4.6) × (1) 1.1 - 1.35 (1.4) µm, Q = (2.8) 2.9 - 3.6 (3.9), N = 30, Me = 3.9 × 1.2 µm, Qav = 3.2); otrusina je bjelkasta do žućkasta.

Meso: Bjelkasto do smećkasto, elastično, želatinozno, kasnije je tvrdo, žilavo, suho i hrskavičavo, na presjeku se vide 2 sloja, gornji je sloj je mekan, pamučast i vlažan te bjelkasto maljav, a donji je sloj nešto čvršći; miris i okus nisu izraženi.

Kemijske reakcije: Meso u dodiru s gvajakolovom tinkturom postane plavo-zeleno.

Stanište: Raste u kasnu jesen, zimu i proljeće kao saprotrof krupnijih drvnih ostataka (panjevi, oboreni trupci) raznog bjelogoričnog i crnogoričnog drveća, najčešće bukve, topole, breze, vrbe ili bora; izaziva bijelu trulež drva.

Doba rasta: 1, 2, 3, 10, 11, 12

Status jestivosti: NEJESTIVA - Vjerojatno je jestiva vrsta, ali se smatra nejestivom zbog žilave konzistencije mesa.

Napomena: Ima želatinoznu i žilavu konzistenciju mesa. Slična vrsta s kojom se eventualno može zamijeniti je kožasta žilavica (Plicaturopsis crispa), međutim spomenuta vrsta ima skoro gladak klobuk koji je samo djelomično koncentrično maljav, a himenij je vijugav, naboran i bijele boje.

Physisporinus vitreus - created in Norway by Liv Åm

STAKLASTA MEKOPORKA

Physisporinus vitreus (Pers.) P.Karst.

Etimologija: vitreus (lat.) = staklen, proziran. Po izgledu i teksturi.

Plodno tijelo: 2-30 cm široko, potpuno je prilegnuto na supstratu, razrašteno, raste vrlo nepravilno, ako raste lateralno (bočno) na supstratu, tada formira klobučaste izbočine, nakon formiranja klobuka, gornja je strana više ili manje baršunasto-dlakava, površina je poroidna, bjelkasta, kremasta ili žućkasta, kasnije je okerasta, u starosti cimetastosmeđa, ružičasto-smećkasta kada se osuši, na pritisak polako posmeđi, vodenasto, rub je bijel, širok je 0.5-1 mm, sterilan i paučinasto-maljav.

Rupice/cjevčice: Okruglaste, višekutne, što ovisi o položaju supstrata, sitne, 4-6/mm, bijele do plavkaste ili ružičaste, osušene su smećkaste, cjevčice su duge 2-4 mm.

Mikroskopija: Bazidiospore su kuglaste do eliptične, glatke, često s uljnim kapljama, prozirne, nisu amiloidne, 3.6-6 x 3-5.5 µm; otrusina je bijela, bezbojna.

Meso: Bjelkasto, vodenasto, voštano i mekano kad je svježe, osušeno je tvrdo i hrskavičavo; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste u jesen i zimu kao saprotrof krupnijih drvnih ostataka (panjevi, trupci) različitog bjelogoričnog i crnogoričnog drveća.

Doba rasta: 1, 2, 3, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Moguća je zamjena s vrstom Rigidoporus sanguinolentus, koja raste na istome staništu i u isto vrijeme. Međutim, ova rupičarka naglo postane crvenkasta ako se ozlijedi ili pritisne, a poslije ta mjesta posmeđe. Obje vrste rastu ispod povaljenoga stabla ili grane.

ŠKOLJKASTA BUSENJAČA

Panus conchatus (Bull.) Fr.

Engleski naziv: Lilac Oysterling

Klobuk: 4-12 cm širok, školjkast, lijevkast ili nepravilnog oblika, žilav, tvrd, površina je vlaknasto-ljuskava, najprije je ljubičast ili ružičasto-crven, kasnije blijedi do ružičasto-oker, narančasto-smeđe ili žuto-smeđe boje, rub je dugo vremena podvijen.

Stručak: 2-4 cm visok i 0.8-1.5 cm debeo, nepravilan, lateralno je postavljen u odnosu na klobuk, kratak, pun, zadebljan je na bazi, žilav, najprije je ljubičasto-crvenkast ili žuto-oker, baza je čekinjasta i vunasto obrasla.

Listići: Vrlo su gusti, uski, žilavi, ponekad su račvasti, dugo se spuštaju po stručku, ponekad su anostomozirajući, oštrica je glatka, mesnatoružičasti, zatim su okerasti, crvenkasto-smeđi ili svijetlo ljubičasto-smeđi.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične ili u obliku sjemenke jabuke, prozirne, s tankim stijenkama, 5.5-7 x 2.5-3.5 µm, cheilocistide su 30-60 x 6-16 µm (cromushrooms: (5.5) 5.53 - 6.3 (6.8) × (2.5) 2.6 - 3.2 (3.5) µm, Q = (1.7) 1.8 - 2.2 (2.4), N = 56, Me = 5.8 × 2.9 µm, Qe = 2); otrusina je kremasta.

Meso: Tanko, žilavo, kožasto, elastično, bijelo; miris je ugodan, a okus je blag, kiselkast i gorak.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen, busenasto, kao saprotrof krupnijih drvnih ostataka (grane, trupci) raznog bjelogoričnog drveća, obično bukve, breze, topole ili jabuke, ali i kao parazit na živom drveću; izazivaju bijelu trulež drva. Uzorak je pronađen 13.6.2024., na lokalitetu Radoboj kod Krapine.

Doba rasta: 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Jestiva je vrsta, ali se smatra nejestivom zbog tvrde i kožaste konzistencije mesa.

Napomena: Taksonomijska pozicija ove vrste nije u potpunosti određena. Prepoznatljiva je prvenstveno po ružičasto-ljubičastom odsjaju, osobito na listićima, ima dosta sinonima. Na istom staništu raste i sličan trpki grudovac (Panellus stipticus), koji dosta manji rastom, ima vrlo kratak stručak koji do listića zadebljan, a listići se ne spuštaju niz stručak već su prirasli. Slična mirisna pilašica (Neofavolus suavissimus) miriše po anisu, a oštrica listića joj je lagano nazubljena.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 1038. Školjkasta busenjača (Panus conchatus (Bull. ex Fr.) Fries), Sinonimi: Panus flabeliformis Schff., Pleurotus conchatus (Bull. ex Fr.) Kummer

ČEKINJASTA BUSENJAČA

Panus neostrigosus Drechsler-Santos & Wartchow

Klobuk: 3-10 cm širok, može biti lijevkasto udubljen ili školjkast, u mladosti je žuto-oker, crvenkast do mesnatoružičast s blagom je ljubičastom nijansom, poslije izblijedi, po cijeloj površini oštro čekinjast, rub je dugo vremena podvijen, uglavnom je intenzivno ružičast i dlakav.

Stručak: Vrlo je kratak, ponekad skoro ne postoji, najčešće je lateralan, pun, tvrd, žuto-oker, cijelom je dužinom oštro čekinjast, baza je žućkasto vunasta.

Listići: Gusti, dugo se spuštaju po stručku, žuto-smeđi, oker, svijetlosmeđi ili mesnatoružičasti, oštrica je uglavnom intenzivno ružičasta i sitno nazubljena.

Mikroskopija: Bazidiospore su valjkaste, prozirne, 5-6 x 2-3 µm; otrusina je kremasto-žuta.

Meso: Tanko, čvrsto, kožasto, bijelo; miriše na brašno, a okus je trpak, gorkast i također na brašno.

Stanište: Raste tijekom godine, a najčešće u proljeće i jesen, kao saprotrof krupnijih drvnih ostataka (grane, trupci) raznog bjelogoričnog drveća, obično bukve, hrasta ili kestena, a vrlo rijetko na crnogoričnom drveću. Treću i četvrtu sliku snimio je Danijel Mulc.

Doba rasta: 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: NEJESTIVA - Jestiva je vrsta, ali se smatra nejestivom zbog gorkog okusa i kožaste konzistencije mesa.

Napomena: Prepoznatljiva je po ružičastom tonu i dlakavom rubu klobuka. Dok je posve mlada, čekinjasta se busenjača lako može zamijeniti sa školjkastom busenjačom (Panus conchatus), koja raste u isto vrijeme i na istome mjestu. Slični su trpki grudovac (Panellus stipticus) i uskolisna pilašica (Neolentinus cyathiformis) od kojih se razlikuje prvenstveno po baršunasto-dlakavom klobuku i jasno dlakavom rubu klobuka. Na krupnim drvnim ostacima (panjevi, trupci) vrba raste mirisna pilašica (Neofavolus suavissimus), koja ima pravilan i malo ulegnut klobuk, gladak ili malo radijalno hrapav, a listići su vrlo rijetki, zbog čega nije moguća zamjena. Vrlo je rijetka i nema nikakvu kulinarsku vrijednost.

Phanerochaete sanguinea - created in Finland by Hannu Lehtonen

KRVAVA NITOKOŠKA

Atheliachaete sanguinea (Fr.) Spirin & Zmitr.

Etimologija: sanguis (lat.) = krvi. Po crvenkastim pjegama po plodnom tijelu.

Plodno tijelo: 3-100 cm široko, posve prileglo na supstrat, razrašteno, čvrsto je srašteno s podlogom, formira membranozne plahtice, površina je glatka i prividno poroidna, najprije je bjelkasta, kasnije žućkasta, oker, mesnatocrvenkasta do krvavocrvena, rub je bjelkast s crvenkastim rizomorfima.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, glatke, prozirne, 2-4 × 1-2 µm; otrusina je bijela, bezbojna.

Meso (trama): Opnasto, sočno, tanko, bjelkasto do žućkasto; miris i okus nisu izraženi.

Stanište: Raste tijekom godine, kao saprotrof na krupnim drvnim ostacima raznog crnogoričnog drveća s korom, osobito smreke i jele, a drvo se na mjestu rasta oboji crvenkasto.

Doba rasta: 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Ako se obrati pozornost na stanište, crvenkastu boju i crvenkaste niti (rizomorfe) na samom rubu teško se zamijeni s nekom drugom vrstom.

NAGORJELA KOPITARKA

Bjerkandera adusta (Willd.) P.Karst.

Etimologija: ustus (lat.) = opaljeno. Po boji himenija.

Engleski naziv: Smoky Bracket

Klobuk: 3-60 cm širok, točkasto je učvršćen za podlogu i bubrežastog oblika, spljošten, tanak, cjelovit ili podijeljen na režnjeve, preklapa se s drugim plodnim tijelima poput crijepova na krovu, površina je maljava ili kosmata, često je jasno pojasasta, sivkast, tamnosiv, oker-smeđ, tamnosmeđ, sivo-smeđ, s crnim koncentričnim zonama, u starosti su bjelkaste do sive, rub je bijel, rastegnut, donji dio pocrni.

Rupice/cjevčice: 0.2-0.8 mm široke, sitne, višekutne, 6-7/mm, tupe, sive, na pritisak postanu crne, cjevčice su kratke.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, glatke prozirne, 3.5-5.5 x 2.1-3.5 µm, Q = 1-3-1.9 (cromushrooms: bazidiospore su (3) 3.5 - 4.5 (5.4) × (2) 2.2 - 2.8 (3.2) µm, Q = (1.4) 1.5 - 1.8 (2), N = 50, Me = 4 × 2.4 µm, Qe = 1.6, hife himenijalne trame su široke 2.5-5.5 µm, s kopčama); otrusina je žućkasta.

Meso: Tanko, žilavo, plutasto i kožasto, bjelkasto, sivkasto do smećkasto; miris ugodan na gljive, okus ugodan na gljive i malo kiselkast.

Stanište: Raste tijekom godine kao parazit na živim i kao saprotrof na mrtvim panjevima ili oborenim trupcima raznog bjelogoričnog drveća, uglavnom bukve; uzrokuje bijelu trulež drva. Prvu sliku snimila je Mirna Katičić, 8.12.2024., na lokalitetu Park prorode Medvednica kod Zagreba, na bukvi, petu do osmu Safet Omerović - Basso, 28.2.2026., na lokalitetu Pula, a deveta je snimljena 18.5.2026., na lokalitetu Brlenić kod Krašića.

Doba rasta: 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: NEJESTIVA - Jestiva je vrsta, ali se smatra nejestivom zbog drvenaste konzistencije mesa.

Napomena: Vrlo slična vrsta je šarena tvrdokoška (Trametes versicolor) od koje se razlikuje po najprije sivom pa crnkastom himeniju. Postoji i forma sa svjetlijim rupicama koje su boje trame, a to je vrbina kopitarka (Bjerkandera fumosa).

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 1207. Nagorjela kopitarka (Bjerkandera adusta (Fr.) Karst.), Sinonim: Gloeopus adustus (Willd. ex Fr.) Pilat

VRBINA KOPITARKA

Bjerkandera fumosa (Pers.) P.Karst.

Etimologija: fumosa = boje dima. Po boji.

Engleski naziv: Big Smoky Bracket

Klobuk: 2-30 cm širok, 6-8 cm visok i 0.5-3.5 cm debeo, spljošten i raširen, raste vodoravno na supstratu pojedinačno ili po više međusobno sraštenih klobuka, pojedinačni klobuci su u obliku polumjeseca, a u brojnim se skupinama može nalaziti i po 40-50 klobuka na dužini i do 1 m, površina je bjelkasta, žućkasta, smeđa, kasnije sivkasto-smeđa i rijetko pojasasta, najprije je sitno dlakava pa glatka i bez dekoracije.

Rupice/cjevčice: Okrugle, višekutne, 2-4/mm², žućkaste do sivkaste, na pritisak posmeđe, a nikada ne pocrnu, cjevčice su 1-3 mm duge.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, prozirne, 5-7 x 2.5-4 µm, bazidije su vitke, batinaste, 6-sporne, s bazalnim su kopčama, hife su s tankim i debelim pregradama, s kopčama, široke su 2-6 µm; otrusina je bijela do svijetlosmeđa.

Meso (trama): Kožasta, kremasta do svijetlosmeđa; miris slab na gljive, a okus nije izražen.

Stanište: Raste tijekom godine kao saprotrof krupnijih drvnih ostataka raznog bjelogoričnog drveća, najčešće jasena, javora, vrbe ili topole, izaziva bijelu gnjilež drva. Sve slike snimio je Safet Omerović - Basso, 5.2.2024., na lokalitetu kod Pule.

Doba rasta: 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nejestiva je vrsta zbog kožaste konzistencije mesa.

Napomena: Pri determinaciji ove vrste je najkarakterističnija smeđa crta između trame i himenija po kojoj se razlikuje od nagorjele kopitarke (Bjerkandera adusta).

Referentni izvori: Božac, Romano. 2008. Enciklopedija gljiva, 2. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 1208. Vrbina kopitarka (Bjerkandera fumosa (Fr.) Karst.), Sinonim: Boletus salicinus Bull. ex Hook. 1821