SMRDLJIVA PUPAVKA

Amanita virosa Bertill.

Etimologija: virosus (lat.) = jakog mirisa, smrdljivo, gadno. Po neugodnom mirisu.

Engleski naziv: Destroying Angel

Klobuk: 3-12 cm širok, prvo je kuglast, stožast ili zvonolik, na kraju je raširen, po vlažnom je vremenu lagano ljepljiv, po suhom je sjajan i svilenkast, kožica se lako guli, površina je s nekoliko je ljuskica ili bez njih, bijel do krem, osobito na sredini kod starijih primjeraka, rub je gladak, nije narebran.

Stručak: 6-16 cm visok i 0.6-2 cm debeo, valjkast, na bazi je s gomoljem širokim 2-4 cm, na vrhu je tanji, vitak, prvo je pun pa šupalj, vrh se lako odvoji od mesa u klobuku, bijel, ispod vjenčića je ljuskav, često sa zakrivljenim šiljastim ljuskama raspoređenim u koncentrične pojaseve koji se donekle preklapaju, ljuske su u nekim slučajevima robusne; vjenčić je bijel, opnast, viseći, krhak, osjetljiv, te brzo prolazan ili iskrzan; na bazi je s uočljivom poluslobodnom, bijelom i opnastom volvom, koja je obično podijeljena na 1-2 režnja.

Listići: Gusti, pomiješani su s mnogo lamelula, zaokruženi su uz stručak, slobodni, bijeli do svijetlokrem.

Mikroskopija: Bazidiospore su kuglaste, amiloidne, 7-11 µm, Qav je oko 1.05, bazidije su bez bazalnih kopči; otrusina je bijela.

Meso: Mekano, bijelo, ispod kožice klobuka lagano žuto-zelenkasto; vrlo je neugodnog mirisa na rotkvice, a okus je neugodan i blag, ne smije se kušati.

Kemijske reakcije: Listići i meso sa sumpornom kiselinom postanu svijetlocrveni, dok sve površine s KOH požute.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen, od srpnja do studenog, u crnogoričnim šumama, obično u simbiozi sa raznim crnogoričnim drvećem, najčešće smrekom, rijetko u bjelogoričnim šumama bukve, breze i hrasta, isključivo na vapnenastom tlu.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Smatra se smrtno otrovnom vrstom jer uzrokuje faloidinski sindrom trovanja kao i zelena pupavka (Amanita phalloides).

Napomena: Slične su usamljena muhara (Amanita strobiliformis), koja je mesnatija, ima drugačiji oblik klobuka i trajne ostatke ovoja na klobuku i bijeli varijetet zelene pupavke (Amanita phalloides var. alba), koja nema ljuskave pojaseve na stručku, ima spljošteniji klobuk i raste u crnogoričnim šumama.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2005. Enciklopedija gljiva, 1. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 5. Smrdljiva pupavka (Amanita virosa Lamb. ex Secr.)

KUŠTRAVA MUHARA

Amanita vittadinii (Moretti) Vittad.

Etimologija: Po odgovarajućem imenu.

Engleski naziv: Barefoot Amanita

Klobuk: 8-24 cm širok, prvo je polukuglast, zatim je konveksan, kasnije je raširen i ispupčen do skoro izravnat, kožica se lako guli, čitava je površina je prekrivena bradavičavim, piramidalnim, ponekad zašiljenim, svijetlosivim ljuskama, osnova je uvijek svjetlija, bijela do bjelkasta, u starosti je žućkasta, rub je pravilan, neiskrivljen i nazubljen.

Stručak: 10-32 cm visok i 2-6 cm debeo, dosta je visok već u mladosti, valjkast, nekad je malo zadebljan na bazi, nema gomolj niti volvu oko nje, često je iskrivljen, na dnu je skoro vodoravno odsječen, duboko je ukorijenjen, tvrd, pun, vlaknast, bjelkast, krem do zelenkast, ispod vjenčića je čitavom dužinom prekriven s pojasasto raspoređenim stršećim, bijelim do žućkastim ljuskicama kao i po klobuku, kasnije posmeđe; na vrhu je bijeli, dvostruki, vlaknasto nazubljeni, opnasti vjenčić, nije crtast s gornje strane, volva je jedva uočljiva, brzo je prolazna.

Listići: Vrlo su gusti, debeli, dosta su široki (više od 1 cm), u mladosti su izrezani uz stručak i prirasli sa zupcem, kasnije su slobodni, izmiješani su s malobrojnim lamelulama, bjelkasti su do krem, u starosti su žućkasti ili zelenkasti.

Mikroskopija: Bazidiospore su široko eliptične, amiloidne, 10-13 x 7.5-10 µm, Qav je oko 1.4, baze bazidija su uglavnom s kopčama; otrusina je svijetložuta.

Meso: Veoma je sočno, dosta je debelo i tvrdo, osobito u stručku, u klobuku je bjelkasto; miriše ugodno na gljive ili malo na češnjak, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od svibnja do listopada, u skupinama od po 5-6 primjeraka zajedno, često u vilinskim krugovima, na otvorenim prostorima, bez mikorizne povezanosti s drvećem ili grmljem, voli toplija staništa, na pjeskovitom ili glinenastom tlu u blizini mora, pronađe se i na plažama. U Hrvatskoj je zabilježena na dva lokaliteta, u Dubrovniku i na otoku Braču, a Focht (1986) piše da raste na srednjem i južnom Jadranu, te da je rijetka vrsta.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Zaštita: ZAŠTIĆENA - NEDOVOLJNO POZNATA VRSTA

Status jestivosti: OTROVNA - Prikupljanje je zabranjeno zbog potencijalne ugroženosti. Iako rijetka izvješća navode da je jestiva vrsta, a različiti je autori navode kao jestivu ili nejestivu, smatra se otrovnom vrstom, jer uzrokuje trovanje slično orelaninskom sindromu trovanja, koje završava oštećenjem jetre i bubrega, ali obično bez ozbiljnijeg ishoda (tzv. smithiana sindrom).

Napomena: Stručak je bez gobmolja i volve po čemu se razlikuje od ostalih bijelih pupavki. Dosta je rijetka vrsta i može se zamijeniti s ježastom muharom (Amanita echinocephala) i boudierovom povojnjačom (Aspidella solitaria) od kojih se razlikuje po vjenčiću koji s gornje strane nije crtast.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2005. Enciklopedija gljiva, 1. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 8. Vitadinijeva muhara (Amanita vittadini Moretti; Tkalčec, Zdenko, Mešić, Armin, Matočec, Neven, Kušan, Ivana. 2008. Crvena knjiga gljiva Hrvatske. Ministarstvo kulture, Državni zavod za zaštitu prirode. Zagreb. – Kuštrava muhara (Amanita vittadinii (Moretti) Vittad.)

BOUDIEROVA POVOJNJAČA

Aspidella solitaria (Bull.) E.-J.Gilbert

Etimologija: solitarius (lat.) = usamljeno. Po pojedinačnom, a ne skupnom rastu.

Engleski naziv: European Solitary Lepidella

Klobuk: 5-20 cm širok, prvo je kuglast pa konveksan, na kraju je raširen i ulegnut na sredini, bijel, bjelkast, krem, sivkast do smećkast, osobito na sredini, u starosti je svijetlo žuto-smeđ, može biti malo baršunast na sredini i sitno vlaknast a na rubu, kasnije postaje gladak, površina je prekrivena s malim, šiljastim, stožastim, priraštenim, bjelkastim do sivim, vlaknastim do ljuskavim bradavicama, rub je s resastim ostacima parcijalnog ovoja.

Stručak: 6-20 cm visok i 1-3 cm debeo, baza je gomoljasto zadebljana, s donje je strane sužena i zaobljena, samo je s ostacima volve, završava duboko u zemlji, bjelkast do žućkast; ponekad je sa sitnim bijelim ostacima vjenčića pri vrhu, vjenčić je opnast, odrpan, prolazan, može biti dvostruk, s gornje je strane crtast, bjelkast do slamnatožut.

Listići: Gusti, široki, trbušasti, usko su prirasli pa slobodni, bjelkasti, kasnije su s krem-žuto-zelenkastom nijansom.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, amiloidne, 9-12 x 6-8 µm, bazidije su s bazalnim kopčama; otrusina je bijela.

Meso: Bijelo, mekano; okus je ugodan, a miris nije izražen.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od kolovoza do listopada, u bjelogoričnim šumama viših planinskih predjela, po livadama u travi na vapnenastom tlu, u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično bukvom. Slike je snimio Neven ferenčak, 7.9.2019., na lokalitetu kod Varaždina.

Doba rasta: 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Dio autora navodi da je jestiva gljiva dobre kvalitete nakon što se oguli kožica s klobuka. U istraživanju je kod ove vrste otkrivena prisutnost neproteinskih aminokiselina 2-amino-3-ciklopropilbutanske kiseline i 2-amino-5-kloro-4-pentenske kiseline. Utvrđeno je da je zadnja navedena kiselina otrovna za gljivicu Cercospora kikuchii, člankonožce Oncopeltus fasciatus i bakterije Agrobacterium tumefaciens, Erwinia amylovora i Xanthomonas campestris. Toksičnost za bakterije može se eliminirati dodavanjem izoleucina u medij. Druga se kiselina nije pokazala toksičnom. Zbog svega navedenog nije prikladna za konzumaciju i smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Dosta je velikih dimenzija, a svi dijelovi gljive su snježnobijele boje, osim sivkastih bradavica po klobuku. Po većini su karakteristika slične izblijeđena žućkasta pupavka (Amanita citrina) i bijeli varijetet žućkaste pupavke (Amanita citrina var. alba), kojima je klobuk prekriven bijelim bradavičastim ostacima ovoja, ježasta muhara (Amanita echinocephala), koja ima prstenasto poredane ostatke ovoja na bazi, usamljena muhara (Amanita strobiliformis), koja je obično smećkaste, sivkaste ili sivo-smeđe boje, većih je dimenzija i s gušćim ljuskama na klobuku, te saprotrofna kuštrava muhara (Amanita vittadinii), koja ima kljuskave pojaseve duž cijelog stručka.

KAPLJIČASTA LJEPLJIVICA

Limacellopsis guttata (Pers.) Zhu L.Yang, Q.Cai & Y.Y.Cui

Engleski naziv: Weeping Slimecap

Klobuk: 2-12 cm širok, tupo je ispupčen, sluzav, mazav, gladak, bjelkast, svijetlooker ili narančasto-smeđ, sredina je tamnija, sitno je ljuskav, manje ili više naboran i rupičav, rub je u mladosti podvijen.

Stručak: Pun, malo je zadebljan na bazi, bijel, ponekad je smećkast, na vrhu je često prekriven žutim kapljicama koje kasnije posmeđe; vjenčić je bijel, velik, opnast, ljuskav, nije crtast, često je sa smeđim do maslinastozelenim pjegama na gornjem dijelu.

Listići: Gusti, slobodni, bijeli, oštrica je sitno valovita (uočljivo samo pod povećalom).

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, uglavnom glatke ili vrlo slabo bradavičave, 4.5-8 x 3.6-5.5 µm; otrusina je bijela.

Meso: Bijelo; miris nije izražen, a okus je blag na brašno.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, od kolovoza do studenog, kao saprotrof tla u svim tipovima šuma, na vapnenastom tlu. U Hrvatskoj je poznata s tri lokaliteta, na planini Medvednici, na sjevernom Velebitu i u okolici Dubrovnika.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Zaštita: ZAŠTIĆENA - OSJETLJIVA VRSTA 

Status jestivosti: JESTIVA - Prikupljanje je zabranjeno zbog ugroženosti.

Napomena: Prepoznatljiva je po naboranoj površini klobuka i karakterističnim kapljicama na vrhu stručka.

SLINAVA LJEPLJIVICA

Zhuliangomyces illinitus (Fr.) Redhead

Etimologija: illinire (lat.) = zamazana. Po mazavosti kožice klobuka.

Engleski naziv: Dripping Slimecap

Klobuk: 2-11 cm širok, prvo je polukuglast ili stožast, kasnije je otvoren i tipično ispupčen na sredini, gol, sjajan, prekriven je mazavom, gotovo sluzavom kožicom želatinozne strukture, u starosti je gladak i suh, bijel, kremast, sivkast, žućkast do sivkasto-smeđ, na vrhu je malo tamniji, rub je narebran i s ostacima sluzavog ovoja.

Stručak: 3-11 cm visok i 3-8 mm debeo, tanak, gladak, veoma je lomljiv, mazav, ljepljiv i sluzav, bjelkast do sivkast, pri dnu je smećkast, bez vjenčića, sluz ponekad tvori prstenastu zonu, sa slabim je ostacima sluzavog ovoja.

Listići: Vrlo su gusti, široki, slobodni, bijeli.

Mikroskopija: Bazidiospore su široko eliptične, fino bradavičave, prozirne, 4.1-6.5 x 3.2-6 µm; otrusina je bijela.

Meso: Tanko, mekano, bijelo do kremasto, staklasto-prozirno; blago miriše na svježe brašno, s neugodnom je slatkastom komponentom, a okus je također slab na brašno.

Stanište: Raste u ljeto i jesen u miješanim i crnogoričnim šumama, kao saprotrof tla na travnatim površinama, na vapnenastom tlu. Može se pronaći u blizini Zagreba, na Sljemenu na nekoliko lokaliteta ispod borova i smreka.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta slabe kvalitete.

Napomena: Prepoznatljiva je po ekstremnoj slinavosti, te po veoma tankom i lomljivom stručku. Teško se može zamijeniti s nekom nejestivom ili opasnom vrstom. Slična kapljičasta ljepljivica (Limacellopsis guttata) je mnogo većih dimenzija, dok su osjetljiva ljepljivica (Limacella delicata) i pjegava kapljača (Chamaemyces fracidus) dio skupine Lepiota koje imaju sluzav klobuk i stručak. Oker ljepljivica (Zhuliangomyces ochraceoluteus) je žućkasta na sredini klobuka i intenzivnije boje. Obratiti pozornost na lješnjakovu boju klobuka u mladosti koja poslije postane potpuno bijela.

OKER LJEPLJIVICA

Zhuliangomyces ochraceoluteus (P.D.Orton) Redhead

Etimologija: ochraceus (gr.) = oker boje, boje zemlje + luteus (lat.) = žuto. Po boji.

Engleski naziv: Ochre Slimecap

Klobuk: 3-7 cm širok, prvo je konveksan, kasnije se otvori i lagano ispupči na sredini, pravilnog je oblika, gladak, lagano je mazav i sluzav, kremast, žut, oker do smećkast.

Stručak: 2-10 cm visok i 7-10 mm debeo, poprilično je vitak i tanak, lagano je zadebljan na bazi, mazav, lako se odvaja od klobuka, bijel, krem do smećkast, prema vrhu je bijel, prekriven je smeđim pahuljama.

Listići: Dosta su gusti, prilično su uski, do 5 mm široki, slobodni do gotovo slobodni, bijeli, krem do žuti.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, prozirne, sitno bradavičave, neamiloidne, 4.5-6.5 x 3-4 µm; otrusina je bijela.

Meso: Bijelo, bjelkasto; intenzivno i ugodno miriše na brašno, a okus je također na brašno.

Stanište: Raste u ljeto i jesen, pojedinačno ili skupno, kao saprotrof tla u miješanim bjelogoričnim šumama u simbiozi s raznim bjelogoričnim drvećem, obično bukvom, hrastom ili grabom, na vapnenako-ilovastom tlu.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta slabe vrijednosti.

Napomena: Veoma je rijetka vrsta, osrednje je veličine i teži da požuti.

GOLEMA DVOPRSTENKA

Catathelasma imperiale (P.Karst.) Singer

Etimologija: imperialis (lat.) = carsko. Po krupnom rastu.

Engleski naziv: Imperial Mushroom

Klobuk: 4-22 cm širok, prvo je zatvoren s jako podvrnutim rubom pa konveksan, te raširen, mesnat, tvrd, rub je nekad zrakasto rascijepan, kožica je suha, prvo je prekrivena ostacima ovoja (vellum universale), na sredini često pločasto raspucan, žuto-smeđ do tamnosmeđ.

Stručak: 6-12 cm visok i 2-5 cm debeo, čvrst, tvrd, pun, kod mladih gljiva je trbušast, pri dnu se naglo sužava i završava kratkom korjenastom osnovom, bjelkast, kremast je pa kasnije žućkasto-smeđ; s dvostrukim je vjenčićem, gornji je od zastorka, a donji od ovoja koji u mladosti često obavija cijelo plodno tijelo.

Listići: Prilično su gusti, spuštaju se po stručku, mjestimice račvasti, bjelkasti pa zatim kremast ili oker, na pritisak blago posmeđe, s crnkastom oštricom.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, duguljaste, glatke, s grlićem, prozirne, 10-15 x 4-6 µm; otrusina je bijela.

Meso: Bjelkasto, čvrsto; miris podsjeća na krastavce ili na brašno, okus je blag.

Stanište: Raste od kolovoza do listopada, skupno, u crnogoričnim šumama u simbiozi s različitim vrstama crnogoričnog drveća, najčešće sa smrekom, jelom i borovima, uglavnom na višim nadmorskim visinama (800-1.200 m), na travnatim mjestima, mlađi primjerci su jako ukopani u tlo. U Hrvatskoj je poznata s dva lokaliteta, u Gorskom kotaru. Rijetka je vrsta pa se nalazi na listi osjetljivih vrsta.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10, 11

Zaštita: ZAŠTIĆENA - OSJETLJIVA VRSTA

Status jestivosti: JESTIVA - Prikupljanje je zabranjeno zbog ugroženosti.

Napomena: Slična je jestivoj golemoj kružoliski (Tricholoma colossus), ali ona je izrazito velikih dimenzija, debela i mesnata, klobuk joj je crvenkasto-siv, listići se ne spuštaju po stručku i nema dvostruki vjenčić. Jesenski vrganj (Boletus edulis) se u većini slučajeva razlikuje po sivkastoj boji mesa koje je tamnije prema rubu, a najznačajnije je što kao i sve vrganjevke nema listiće već rupice. Nejestiva vrsta Tricholoma robustum i jestiva krokodilasta kružoliska (Tricholoma caligatum) su dosta slične po mesu i upadljivom mirisu, ali nemaju dvostruki vjenčić. Nejestiva narančasta kružoliska (Tricholoma aurantium) je jače dekorirana po klobuku i mnogo crvenkastija, narančastija, ispušta jači miris. Paziti da se ne zamijeni s vrstama iz roda Cortinarius.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2005. Enciklopedija gljiva, 1. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 94. Golema dvoprstenka (Catathelasma imperiale (Fr.) Singer), Sinonim: Biannularia imperialis G.Beck; Tkalčec, Zdenko, Mešić, Armin, Matočec, Neven, Kušan, Ivana. 2008. Crvena knjiga gljiva Hrvatske. Ministarstvo kulture, Državni zavod za zaštitu prirode. Zagreb. – Golema dvoprstenka (Catathelasma imperiale (Fr.→Quél.) Singer)

ZLATNI SMETIŠTAR

Bolbitius titubans (Bull.) Fr.

Engleski naziv: Yellow Fieldcap

Klobuk: 1-5 cm širok, mesnat je na sredini, ostali dio je opnast i lomljiv, prvo je zvonoliko-jajolik pa raširen i lagano ispupčen, bez dekoracije, gladak, mazav, sjajan, rub je uočljivo narebran, u starosti je radijalno iscijepan, tamnožut, žuto-smeđ, žuto-zelen, maslinastozelen do maslinasto-smeđ, ponekad je gotovo bijel, samo je sredina uvijek žuta do žuto-smeđa, ostali dio izblijedi.

Stručak: 5-8 cm visok i 3-7 mm debeo, valjkast, tanak, šupalj, nježan, vrlo je lomljiv, osnova je malo zadebljana i maljava, bjelkast do svijetložut, sitno ljuskav, na vrhu je žut.

Listići: Osrednje su gusti, trbušasti, zupčasto su prirasli ili skoro slobodni, oštrica je malo resasta i bijela, najprije su najprije žućkasti, kasnije tamnožuti, žuto-smeđi do oker-ružičasti.

Mikroskopija: Bazidiospore su gotovo eliptične, s kličnim otvorom, glatke, 10-16 x 6-9 µm; otrusina je hrđastosmeđa.

Meso: Veoma je tanko, žućkasto, krhko; miris nije izražen, a okus blag.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen, manje ili više busenasto, uz putove, po parkovima i vrtovima, na biljnim i drvnim ostacima, tlu bogatom humusom, te osobito na konjskom gnoju i po smetlištima. Prve četiri slike snimio je Neven Ferenčak, 17.5.2019., 25.10.2025. i 7.11.2023., na lokalitetu Žarovnica kod Lepoglave, petu, šestu i sedmu Mirna Katičić, 13.4.2025. i 19.10.2024., osmu Ivana Mandić Mihaljević, a desetu i jedanaestu Tihana Prcić.

Doba rasta: 5, 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Iako dio autora navodi da je nejestiva, smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Najprepoznatljivija je po lijepoj boji klobuka, te po karakterističnoj ružičasto-glinenastosmeđoj boji listića.

BIJELA ZVONČICA

Conocybe apala (Fr.) Arnolds

Engleski naziv: Milky Conecap

Klobuk: 1-5.5 cm visok, stožast ili zvonolik pa se manje ili više spljošti, površina je vodenasta, lagano mazava i glatka, mliječnobijel, kremast ili prljavo žut, na vrhu ostaje tamna mrlja, rub je narebran.

Stručak: 4-10 cm visok i 1-2.5 mm debeo, prilično je dug, sužava se prema vrhu, lomljiv, šupalj, sitno bjelkasto ljuskav, bjelkast, žućkast ili svijetlosmeđ.

Listići: U mladosti bijeli, kasnije žućkasti, svijetlosmeđi, na kraju tamnosmeđi, nakon određenog vremena postanu ljepljivi, prilično su razmaknuti, suženi su uz stručak, prirasli.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, glatke, 10-15 x 6-9 µm; otrusina je hrđastosmeđa do cimetastosmeđa.

Meso: Tanko, bjelkasto do žućkasto, lomljivo; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen po livadama, pašnjacima, travnjacima, uz puteve, kao saprotrof drvnih ostataka, stajskom otpadu i biljnom otpadu, na humusnom tlu. Primjerak na slikama snimio je Mladen Matišić, sredinom lipnja.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Iako dio autora navodi da je nejestiva vrsta, smatra se otrovnom.

Napomena: Dio je skupine vrsta iz roda Conocybe koje nije lako determinirati na temelju izgleda, čak i s bogatim osobnim iskustvom, najbolja metoda je mikroskopska analiza spora. Brojne slične vrste iz ovog roda su najčešće okeraste boje.

Conocybe aporos - created on May 2013 in Alberé di Tenna, Tenna, Italy by Marco Floriani

PROLJETNA ZVONČICA

Conocybe aporos Kits van Wav.

Etimologija: Po lagano proklijalim sporama.

Engleski naziv: Nonpored Conecap

Klobuk: 1-4 cm širok, zvonoliko-polukuglast pa se otvori i spljošti, lagano je ispupčen na sredini, vodenast, svijetlosmeđ, oker-smeđ, cimetastosmeđ ili crvenkasto-smeđ, po suhom vremenu izblijedi, rub je ponekad kratko narebran.

Stručak: 2-4 cm visok i 1-5 mm debeo, svjetliji od klobuka, bjelkast, okerast ili smeđ, cik-cak prošaran bijelim ostacima ovoja poput zmijine kože; nosi široki opnasti vjenčić, bjelkast do okerast, crtast, često se rascijepa na trake, prolazan.

Listići: Prilično su razmaknuti, prirasli, izmiješani s kratkim lamelulama na rubu, krem, oker-smeđi, u starosti hrđastosmeđi, oštrica je valovito nazubljena i bijela.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, glatke, 4.2-8.7 x 2.7-5 µm; otrusina je hrđastosmeđa.

Meso: Tanko, gotovo da i ne postoji, svijetlosmeđe ili svijetlooker; miris na gljive i rijetko na lišće pelargonija, a okus je blag, u starosti je neugodan na plijesan.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen kao saprotrof u nizinskim bjelogoričnim šumama, parkovima, na travnatim površinama, u vrtovima; dosta je česta vrsta.

Doba rasta: 3, 4, 5, 6, 7, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom.

Napomena: Nije je uvijek lako razlikovati od nekih vrsta iz roda Pholiotina o kojima ima dosta neslaganja oko toga da li se radi o sinonimima drugih vrsta ili ne. Ova vrsta je najprepoznatljivija po karakterističnim sporama bez rupice s klicom.

PRSTENASTA ZVONČICA

Conocybe arrhenii (Fr.) Kits van Wav.

Etimologija: U čast švedskog botaničara Magnusa Arrheniusa (1873-1967). Po određenom imenu.

Engleski naziv: Ringed Conecap

Klobuk: 2-6 cm širok, zvonolik pa raširen, malo je ispupčen na sredini, žuto-smeđ, oker-smeđ do hrđastosmeđ, vodenast, kasnije izblijedi, rub je kratko narebran.

Stručak: 1-5 cm visok i 1-3 mm debeo, valjkast, lagano je zadebljan na bazi, bjelkast, svijetlooker, svjetliji je od klobuka, ljuskav, u starosti je narančasto-smeđ do tamnosmeđ; vjenčić je opnast, crtast, prolazan, bjelkast do svijetlooker.

Listići: Prirasli, uz rub klobuka su izmiješani s lamelulama, žućkasti, sivkasto-oker, smećkasti do sivo-smeđi, oštrica je bijela, valovita.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, glatke, debelih stijenki, 7.1-9.1 x 4.4-5.2 µm, Q = 1.7-2.2; otrusina je oker-smeđa do hrđastosmeđa.

Meso: Tanko, okerasto, vlaknasto; miris nije izražen ili slab na gljive, a okus je blag, na plijesan ili zemlju.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen kao saprotrof tla u bjelogoričnim šumama, parkovima, vrtovima, na travnatim površinama, te u posudama za cvijeće. Slike je snimio Neven Ferenčak, polovicom studenog, na lokalitetu uz rijeku Dravu kod Varaždina.

Doba rasta: 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Ova vrsta sadrži vrlo otrovne alkaloide, među kojima i toksin amanitin koji oštećuje jetru i bubrege, koje može završiti smrtnim ishodom.

Napomena: Vrlo su slične naborana zvončica (Conocybe rugosa), kojoj je klobuk narebran skoro do sredine i proljetna zvončica (Conocybe aporos), kojoj je klobuk obično izraženije tupo ispupčen na sredini, osobito u mladosti.

Conocybe filaris - created on September 2023 in Leicester LE2, United Kingdom of Great Britain and Northern Ireland by Rad

VITKA ZVONČICA

Conocybe filaris (Fr.) Kühner

Etimologija: filum (lat.) = žica, konac, nit. Po slabašnosti.

Engleski naziv: Fool's Conecap

Klobuk: 1-4 cm širok, zvonolik pa raširen, malo je ispupčen na sredini, grbav, gladak, vodenast, žuto-smeđ do svijetlosmeđ, po vlažnom vremenu crvenkasto-smeđ, rub je svjetliji i narebran.

Stručak: Valjkast, krhak, žućkast do oker, prošaran je smeđim mrljama, prema osnovi tamniji; vjenčić je opnast, bjelkast do svijetložut, grubo je narebran, prolazan.

Listići: Rijetki, stisnuti, izmiješani s lamelulama, usko prirasli, oštrica je nazubljena, svijetlooker do hrđastosmeđi.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, glatke, 10.4-12.6 x 5.4-6.8 µm; otrusina je oker-smeđa.

Meso: Okerasto, tanko, vlaknasto; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprotrof tla u bjelogoričnim šumama, po livadama, parkovima, travnjacima, vrtovima, na travnatim površinama, također u cvjetnim posudama, na zemlji izmiješanoj s drvnim ostacima.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Ova vrsta sadrži veliku količinu otrovnih alkaloida, među kojima i toksin amanitin koji oštećuje jetru i može uzrokovati trovanje sa smrtnim ishodom.

Napomena: Prilično je malih dimenzija, a po morfološkim svojstvima slična je rana livadarka (Agrocybe praecox).

HORNSKA ZVONČICA

Conocybe hornana Singer & Hauskn.

Engleski naziv: Bulbous Conecap

Klobuk: 1-5 cm širok, zvonoliko-konveksan, žuto-narančast do smeđ, po suhom vremenu izblijedi, rub je jedva narebran, katkad radijalno vlaknast i raspucan, u mladosti je maljav.

Stručak: 4-12 cm visok, osnova široko gomoljasto zadebljana, po cijeloj dužini uzdužno brazdast, bjelkasto maljav, osnova u početku obavijena ovojem, bijel do svijetložut.

Listići: Gusti i uski, prirasli su na stručak, bjelkasti do krem, kasnije su narančasto-smeđi.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, glatke, 11-14 x 6.5-9 µm; otrusina je oker-smeđa.

Meso: Tanko, bjelkasto do krem; miris i okus su na kakaovac (Theobroma cacao).

Stanište: Raste u ljeto i jesen, u skupinama, na truloj slami i u sijenu, a rijetko na trulom drvu. Slike je snimio Anton Gračanin.

Doba rasta: 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Unutar roda Conocybe nije uvijek jednostavno odrediti vrstu. Međutim hornska zvončica je vrlo karakteristična jer raste na slami i sijenu, ima uzdužno narebran stručak kojemu je osnova obavijena ovojem, što je jedinstveno u spomenutom rodu.

Referentni izvori: Božac, Romano. 2005. Enciklopedija gljiva, 1. svezak. Školska knjiga. Zagreb. – 409. Hornska zvončica (Conocybe hornana Sing. & Hausknecht

NABORANA ZVONČICA

Conocybe rugosa (Peck) Watling

Etimologija: rugosus (lat.) = naboran, brazdast. Po naboranom klobuku.

Engleski naziv: Ringed Conecap

Klobuk: 1-4 cm širok, zvonolik pa raširen i ispupčen na sredini s malom grbicom, žuto-smeđ, oker-smeđ do svijetlosmeđ, po vlažnom vremenu je crveno-smeđ, sredina je tamnija, vodenast, kasnije postaje naboran, rub je narebran skoro do sredine.

Stručak: Valjkast, žućkast, oker, smeđe prošaran, s mjestimičnim je mrljama, prema dnu je tamniji; vjenčić je opnast, crtast, prolazan, bjelkast do svijetložut.

Listići: Rijetki, prirasli, uski, izmiješani su s lamelulama, žuto-oker, okerasti do hrđastosmeđi, oštrica je nazubljena.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, glatke, s kličnim otvorom na vrhu, 10.4-12.6 x 5.4-6.8 µm; otrusina je oker-smeđa.

Meso: Tanko, vlaknasto, okerasto; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste u ljeto i jesen kao saprotrof tla u bjelogoričnim šumama, parkovima, vrtovima, na travnjacima, sitnim drvnim ostacima, te u posudama za cvijeće. Primjerke na slici snimio je Mladen Matišić, u studenom.

Doba rasta: 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: SMRTNO OTROVNA - Ova vrsta sadrži vrlo otrovne alkaloide, među kojima i toksin amanitin koji oštećuje jetru i bubrege, koje može završiti smrtnim ishodom.

Napomena: Vrlo su slične obučena zvončica (Conocybe vestita), kojoj je rub klobuka krpast od ostataka bijelog ovoja i koji je rijetko narebran, te prstenasta zvončica (Conocybe arrhenii), kojoj je rub klobuka vrlo kratko narebran.

POLUKUGLASTA ZVONČICA

Conocybe semiglobata Kühner & Watling

Etimologija: semi- (lat.) = polu-, djelomično + globatus (lat.) = sferičan, kuglast. Po obliku klobuka.

Engleski naziv: Roundhead Conecap

Klobuk: 1-2.5 cm širok, u pravilu je polukuglast, kasnije je stožasto-konveksan do konveksan, ponekad je blago ispupčen na sredini, površina je glatka, vodenasta, isprva je svijetlo sivkasto-smeđ, oker-smeđ ili prljavo hrđastosmeđ, na sredini je tamniji, tamnosmeđ, sušenjem izblijedi do sivkasto-oker ili krem tona, rub je slabo narebran ili gladak.

Stručak: 3-7 cm visok i 1-2 mm debeo, valjkast, batinast ili blago gomoljast na bazi i širok do 4 mm, šupalj, blago je uzdužno crtast, isprva je krem ​​ili oker, kasnije tamni od baze prema gore do narančasto-smeđe, hrđastosmeđe ili tamnosmeđe boje.

Listići: Slabo su gusti, 15-25 ih dopire do stručka, trbušasti, široki su do 3 mm, usko su prirasli do gotovo slobodni, najprije su svijetlooker, kasnije su hrđastosmeđi, oštrica je bjelkasta i fino resasta.

Mikroskopija: Bazidiospore su s prednje strane eliptične i usko eliptične, s boka su eliptične, mogu biti gotovo bademaste, klični otvor je na sredini, širok do 1.5–2 μm, debelih stijenki, u vodi su žućkasto-smeđe, u KOH su narančasto-smeđe do hrđastosmeđe, 10–15 × 6–9 μm, Q = 1.4–2.1, Me = 13.2 x 7.6, Qe = 1.75, bazidije su batinaste, 4-sporne, 16–26 × 8.5–11.5 μm, cheilocistide su 12–23 × 6–9 μm, glavičaste, s vratom do 3 × 1.5 μm, glava je široka 3.5–5 μm, pleurocistide su odsutne, pileocistide su 22–29 × 5.5–6.5 μm, glavičaste, ali duže i uže od cheilocistida, s vratom do 10 × 1.5 μm, glava je široka 4–5 μm, s blago smećkastim stijenkama, prilično su brojne do raspršene, caulocistide su 16–26 × 8.5–13 μm, uglavnom su glavičaste, s vratom širokim do 4–5 μm, glava je široka 3.5–5.5 μm, s kuglastim i izduženim elementima prisutnim samo na vrhu stručka, pileipelis je himeniforman, sastoji se od kuglastih i kruškolikih elemenata širokih 9–26 μm, kopče su prisutne; otrusina je svijetlo hrđastosmeđa.

Meso: Tanko, lomljivo, malo je vlaknasto, žilavo, u klobuku je debljine do 1.5 mm, svijetlooker do svijetlo žućkasto-oker, u stručku je tamnije, svijetlosmeđe do tamnosmeđe; miris i okus nisu izraženi.

Kemijske reakcije: Reakcija s amonijakom je slaba.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen, od svibnja do studenog, pojedinačno ili u malim skupinama, kao saprotrof tla po travnjacima, pašnjacima, parkovima, livadama, uz rubove puteva i šumskih staza. Slike je snimio Neven Ferenčak, 10.11.2019., na lokalitetu Stari Grad Varaždin.

Doba rasta: 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom. Teška trovanja s ovom vrstom nisu poznata.

Napomena: Po boji i izgledu dosta slična vrsta Conocybe tenera, od koje se razlikuje po nešto većim i s prednje strane kuglastijim sporama s debljim stijenkama, dok su kod slične vrste uglavnom eliptično-limunaste s prednje strane i prilično bademaste s boka. Osim toga, slična jače reagira s amonijakom. Conocybe subovalis ima prilično slične spore, ali ima veće cistide s glavama širokim do 7 μm, većih je dimenzija s klobukom koji je narebran najmanje do 1/3 promjera i gomoljastom bazom stručka.

Conocybe siennophylla - created in Spain by Luis García Bona

OKERLISTIĆAVA ZVONČICA

Conocybe siennophylla (Berk. & Broome) Singer ex Chiari & Papetti

Engleski naziv: Browngilled Conecap

Klobuk: 0.5-2.5 cm širok, najprije zvonolik do stožast, poslije je konveksan i oštro ispupčen na sredini, vodenast, po vlažnom vremenu je narebran do 1/2 promjera klobuka, gladak, žućkasto-oker, žuto-smeđ do narančasto-smeđ, vrh je tamniji, poslije izblijedi i postane žućkast.

Stručak: 4-8 cm visok i 1-2 mm debeo, valjkast, najprije pun, zatim šupalj, lomljiv, gladak, uzdužno brazdast, sitno brašnast, bijel do oker-smećkast.

Listići: Prirasli, račvasti, izmiješani su s lamelulama, u mladosti su svijetložuti do svijetlosmeđi, kasnije su oker, cimetastomeđi, crvenkasto-oker ili ružičasto-oker, oštrica je bjelkasta.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, glatke, 8-12 x 4.5-6.5 µm; otrusina je cimetastosmeđa do crvenkasto-smeđa.

Meso: Tanko, lomljivo, vlaknasto, bjelkasto, žuto-smeđe ili svijetlosmeđe, pri dnu stručka je tamnije; miris je ugodan, a okus blag.

Stanište: Raste u rano ljeto i jesen, pojedinačno ili u skupinama, kao saprotrof tla izvan šuma po livadama, pašnjacima, poljima, šumskim čistinama, parkovima, voli opožareno tlo.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom kao i gotovo sve vrste iz ovog roda. Teška trovanja s ovom vrstom nisu poznata.

Napomena: Moguća je zamjena s vrstom Conocybe velutipes koja ima tamniji i uočljivo narebran klobuk. Stručak je najprije bijel, poslije smeđ poput klobuka, a osnova je zadebljana. Slična je i maljava zvončica (Conocybe pilosella) koja raste u bjelogoričnim šumama na trulom lišću i grančicama. Ima uočljivo bijelo maljav i uzdužno narebran stručak. Nijedna od spomenute dvije vrste nema vrijednosti.

OBUČENA ZVONČICA

Conocybe vestita (Fr.) Kühner

Etimologija: vestita (lat.) = odjevena, obučena. Po jako razvijenom ovoju na klobuku.

Engleski naziv: Caped Conecap

Klobuk: 0.7-2.5 cm širok, najprije je zvonolik ili polukuglast pa ubrzo konveksan i uočljivo ispupčen, crvenkasto-smeđ, crvenkasto-oker pa je ubrzo žuto-smećkast do narančasto-smećkast, rub je nešto svjetliji, svijetložut, vodenast, crtast, površina je glatka, ponekad je lagano naboran, rub je prekriven bijelim ovojem, krpast, rijetko je malo narebran.

Stručak: 1.5-4 cm visok i oko 2.5 mm debeo, baza je slabo gomoljasta, žućkast, ubrzo nešto potamni kod razvijenih gljiva, do prljavo sivo-smeđe boje, na vrhu je injast, gornji dio je vlaknast od ovoja, ponekad je resast, s prstenastim je pojasom.

Listići: Izrezani uz stručak, malo su trbušasti, gusti, oštrica je jako nazubljena, u mladosti su bjelkasti, zatim su oker, u starosti su cimetastosmeđi do hrđastosmeđi.

Mikroskopija: Bazidiospore su izduženo jajolike, glatke, s prilično debelim pregradama, s nježnim kličnim otvorom, 6-9 x 4-5 µm, Q = 1.6; otrusina je hrđastosmeđa.

Meso: Kremasto, svijetlosmeđe, oker-smeđe do crvenkasto-smeđe, prozirno, u stručku je žuto-smeđe, mekano, lomljivo; miris je slab na gljive, a okus blag.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen, skupno, kao saprotrof u bjelogoričnim šumama, po vrtovima, livadama, na zemlji izmiješanoj s drvnim i biljnim ostacima. Primjerak na slikama snimio je Mladen Matišić, u drugoj polovici rujna.

Doba rasta: 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: NEJESTIVA - Nema vrijednosti.

Napomena: Prepoznatljiva je vrsta po strukturi ovoja koji je često dosta netipičan kada se gljiva razvije. Naša vrsta u većini slučajeva je prepoznatljiva po neizraženom kličnom otvoru, a po sličnim karakteristikama u svom rodu se eventualno može zamijeniti samo s proljetnom zvončicom (Conocybe aporos) koja je proljetna gljiva nešto većih dimenzija i uglavnom ima izražen vjenčić.

RUMENKASTI SMETIŠTAR

Panaeolina foenisecii (Pers.) Maire

Etimologija: phoinos (gr.) = crvenkasto. Po boji stručka.

Engleski naziv: Brown Mottlegill

Klobuk: 1-4 cm širok, prvo je zvonolik ili stožast, kasnije se izravna i tupo ispupči na sredini, krut, lomljiv, gladak, sivkasto-smeđ, svijetlosmeđ ili crvenkasto-smeđ, vodenast, po suhom vremenu blijedi od sredine prema rubu, bez dekoracije, često je s tamnosmeđim rubom.

Stručak: 3-10 cm visok i 2-3 mm debeo, valjkast, uspravan, tanak, gladak, bez dekoracije, sjajan, bjelkast do crvenkasto-smeđ, bijelo vlaknast, na bazi je tamniji i sa bijelim micelijem.

Listići: Razmaknuti, trbušasti, izrezani su uz stručak, prirasli, svijetlosmeđi, smeđi, crvenkasto-smeđi ili su crno-smeđi, oštrica je bijelkasta.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, bademaste, sitno bradavičave ili naborane, 10-18 x 6-10 µm; otrusina je ljubičasto-smeđa, crno-smeđa do gotovo crna.

Meso: Tanko, smeđe, nepromjenljive boje; ugodno miriše na gljive, a okus je trpak, gorak, na brašno ili na gljive.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen, pojedinačno, kao saprotrof tla po livadama, parkovima, travnjacima, na pognojenom tlu. Primjerke na slici snimio je Mladen Matišić, krajem svibnja.

Doba rasta: 5, 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Sadrži različite količine toksina psilocibina. Psilocibin se ne smije uživati kao drogom, a na psihijatrijskim odjelima je bilo mnogo ljudi koji su vjerovali da su gljive sa drogom super. Drugi su pomiješali gljive sa psilocibinom sa smrtno otrovnim vrstama, kao što je hrastova koprenka (Cortinarius rubellus). Ti ljudi su ili umrli ili završili na dijalizi. U određenim se područjima kaže da u gljivama nije pronađen psilocibin, jer se količina psilocibina u gljivama svakako može razlikovati od mjesta do mjesta ili može sadržavati sličnu tvar koja ima sličan učinak. U svakom slučaju, u velikim količinama uzrokuje teške gastrointestinalne probleme. Preporučamo svima da ne koriste ovu gljivu. Smetištari se često međusobno razlikuju samo po karakteristikama spora. Nijedna vrsta nije jestiva, a mnoge su sa psilocibinom, odnosno otrovne. Mala djeca ili bebe mogu slučajno pronaći ove gljive na travnjaku. Ako pojedu samo mali dio ove gljive, obično se ništa ne dogodi. Unatoč tome, potrebno je promatrati dijete. Problemi s cirkulacijom, neobično ponašanje ili bolovi u trbuhu pokazatelji su trovanja. Rijetka su opasnija trovanja.

Napomena: Većina autora smatra da je ova vrsta najkarakterističnija po sastojcima s halucinogenim djelovanjem. Sigurna je determinacija moguća samo uz pomoć mikroskopske analize spora.

PJEGAVI SMETIŠTAR

Panaeolus antillarum (Fr.) Dennis

Taksonomija: Po pjegavo išaranim listićima.

Engleski naziv: Shiny Mottlegill

Klobuk: 1.2-5.5 cm širok, konveksan, zatim je tupo stožast ili polukuglast, nije vodenast, u početku čisto bijel do sivkast, ponekad postupno postane krem ​​na sredini, najprije je gladak, postaje je lagano naboran i izbrazdan ili u starosti je pojasasto ispucan, rub prelazi listiće.

Stručak: 3-15.5 cm visok i 2-8 mm debeo, valjkast ili se lagano ravnomjerno zadebljava prema dnu i prema vrhu, ponekad je jasno proširen pri dnu i kratko korjenast, čvrst, ravan do zakrivljen, bijel do prljavo bijel, u starosti je obično smećkast ili crvenkasto-smeđ, gladak ili na gornjoj polovici donekle vlaknasto-crtast do vlaknasto-narebran, gotovo potpuno bjelkast, isprva je lagano zrnast, po vlažnom vremenu često zadržava kapljice vode blizu vrha, vjenčić nije izražen.

Listići: Vrlo su gusti, 35-50 mm dugi i 3-6 mm široki, trbušasti do široko trbušasti, prirasli, prvo su krem, kasnije su tamni i crno mramorirani (jasno išarani), oštrica je upadljivo bijela i zrnasta.

Mikroskopija: Bazidiospore su usko eliptične, tipično šesterokutne, stijenka je tamna i go0latka, s više ili manje istaknutom središnjom klicom, 15-20 x 10-14 µm, Q = 1.2; otrusina je crna.

Meso: Najprije je prilično čvrsto, u klobuku je istobojno, bijelo, a u stručku je bijelo na vrhu i često tamnije, smećkasto, u donjem dijelu; miris nije izražen ili slab na gljive, a okus nije provjeren.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen, od svibnja do listopada, kao saprotrof na starom izmetu krupnih biljojeda pomiješanom sa slamom, prvenstveno konja, uglavnom na pašnjacima, livadama, uz puteve, na rubovima šuma. U Hrvatskoj je pronađena u Istri .

Doba rasta: 5, 6, 7, 8, 9, 10

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom, jer sadrži halucinogeni toksin psilocibin.

Napomena: Na sličnom staništu mogu se pronaći brojne vrste iz rodova Panaeolus, Stropharia i Coprinus od kojih se razlikuje po izostanku vjenčića.

ĐUBRETARSKI SMETIŠTAR

Panaeolus fimicola (Pers.) Gillet

Etimologija: fimus (lat.) = gnoj + colo (lat.) = moje odijelo. Po staništu.

Engleski naziv: Turf Mottlegill

Klobuk: 1-3.5 cm širok, polukuglast je i izravnato-konveksan, također je često malo ispupčen na sredini, u mladosti je smeđ, sivo-smeđ ili crvenkasto-smeđ s maslinastim tonom, kasnije je nešto tamniji, crno-smeđ ili sivo-crnkast, rubna zona je tamnija, rub je samo u starosti malo narebran.

Stručak: 6-8 cm visok i 1-2 mm debeo, valjkast, svijetlosmeđ, na gornjem je dijelu sitno pahuljast i svjetliji, baza je sivo-smećkasta.

Listići: Lagano su izrezani uz stručak, prirasli, trbušasti, sivo-smeđi, tamnosmeđi, sivo-crni do crni, oštrica je bjelkasta.

Mikroskopija: Bazidiospore su eliptične, 8-14 x 6-9.5 µm; otrusina je crna.

Meso: Tanko, lomljivo, smeđe, u stručku je nešto svjetlije; miris nije izražen, a okus je blag.

Stanište: Raste u proljeće, ljeto i jesen kao saprotrof tla po parkovima, livadama, u svim tipovima šuma, na pognojenom, travnatom tlu, a ne na svježem stajskom gnoju.

Doba rasta: 6, 7, 8, 9, 10, 11

Status jestivosti: OTROVNA - Smatra se otrovnom vrstom, jer sadrži toksični halucinogen psilocibin. Psilocibin se ne smije uživati kao drogom, a na psihijatrijskim odjelima je bilo mnogo ljudi koji su vjerovali da su gljive sa drogom super. Drugi su pomiješali gljive sa psilocibinom sa smrtno otrovnim vrstama, kao što je hrastova koprenka (Cortinarius rubellus). Ti ljudi su ili umrli ili završili na dijalizi. U određenim se područjima kaže da u gljivama nije pronađen psilocibin, jer se količina psilocibina u gljivama svakako može razlikovati od mjesta do mjesta ili može sadržavati sličnu tvar koja ima sličan učinak. U svakom slučaju, u velikim količinama uzrokuje teške gastrointestinalne probleme. Preporučamo svima da ne koriste ovu gljivu. Smetištari se često međusobno razlikuju samo po karakteristikama spora. Nijedna vrsta nije jestiva, a mnoge su sa psilocibinom, odnosno otrovne.

Napomena: Iako ime navodi na zaključak da raste na izmetu, ona u stvarnosti ne raste izravno na izmetu. Prisutna je po ruševinama, ali također i na pognojenom tlu. Ima manje izravnate spore po čemu se razlikuje od većine vrsta iz roda Panaeolus.