|
ARIŠOVA KRASNICA
Russula laricina Velen.
Sinonimi:
Taksonomija:
Carstvo: Fungi >
Koljeno: Basidiomycota >
Razred: Agaricomycetes >
Red: Russulales >
Porodica: Russulaceae >
Rod: Russula >
Vrsta: Russula laricina Velen. (GBIF ID 6016725)
Etimologija: larix, laricis (lat.) = ariš. Po staništu. Klobuk: 3.5-7 cm širok, najprije je kuglast, zatim je konveksan, kasnije je raširen i ulegnut na sredini, nekad je sa sitnom grbicom na sredini, nepravilan ili režnjast, vlažan i sjajan kada se ubere, vrlo je rijetko suh, površina je nekad hrapava, kožica se guli 1/2 promjera, vrlo je promjenjive boje, ružičasto-ljubičast, vinskicrven do crveno-ljubičast, sredina je ponekad crnkasta ili teži maslinastozelenim tonovima, također može biti potpuno smeđ ili sivo-smeđ, djelomično žućkast ili oker-smeđ, rub je valovit i uočljivo narebran. Stručak: 3.5-6.5 cm visok i 0.8-1.4 cm debeo, gotovo je valjkast ili jasno batinast, pun, srž je kasnije pamučasta, naboran, bjelkast, u vlažnim uvjetima postaje pepeljastosiv, po suhom vremenu može biti sa oker-smeđim mrljama. Listići: Gusti, trbušasti, tanki, izmiješani su s rijetkim lamelulama, zaokruženi su uz stručak, prirasli, lomljivi, žućkasti, s narančastim odsjajem. Spore: Široko su eliptične, sa tupim, stožastim su bradavicama visokim 0.8-1 µm, djelomično povezanim tankim spojnim linijama ili grebenima koji tvore nepotpuni mrežasti uzorak, 6.5-9.5 x 6-8 µm, bazidije su 4-sporne, batinaste, 36-50 x 10-13.5 µm, cheilocistide su vretenaste, sa zaobljenim vrhom, 45-80 x 9-13 µm, pileipelis se sastoji od valovitih hifa, širokih oko 3-5 µm i relativno brojnih dermatocistida, 0-3-segmentnih, najduži segment je valjkast i s više podsegmenata, a najkraći batinast, s trbuhom širokim 4-8 µm, s mjestimičnim izraslinama; otrusina je žuta (IVb-d). Meso: Umjereno je čvrsto, bijelo, u vlažnim uvjetima postane sivkasto; miris nije izražen ili je blag na voće, a okus je blag ili jedva primjetno ljutkast u listićima. Kemijske reakcije: Meso u dodiru sa željeznim sulfatom (FeSO4) postane svijetlo sivkasto-ružičasto, sa formalinom svijetloružičasto, a reakcija s gvajakovom tinkturom je pozitivna, manje je ili više brza i intenzivna, ali ponekad vrlo slaba i spora. Stanište: Raste u ljeto i jesen, u crnogoričnim šumama, u simbiozi sa raznim crnogoričnim drvećem, obično arišem, smrekom ili srebrnom jelom, obično na višim planinskim predjelima. Doba rasta: 8, 9, 10 Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta slabe kvalitete. Napomena: Ova je vrsta doživjela evoluciju kod europskih mikologa. Vjerovanje u postojanje dvije specifično različite forme u kompleksu vrste sa žutom otrusinom u sekciji Tenellae dugo je poticalo znanstvenike koji su se bavili krasnicama da prepoznaju prvu vrstu s više ili manje izoliranim bradavičastim sporama, mekanu krasnicu (Russula nauseosa) i drugu s različitim stupnjem mrežaste dekoracije, borovu krasnicu (Russula cessans). P. Nicolaj (1978.) bio je prvi koji je službeno osporio ovo stajalište, teoretizirajući o postojanju treće vrste u podsekciji Laricinae na pola puta između dvije navedene vrste, sličnu prvoj po makroskopskim karakteristikama, a po mikroskopskim u nekim aspektima bližom posljednjoj. Autor je za ovu treću vrstu predložio naziv Russula laricina. S njegove točke gledišta, to je bila forma sasvim različita od mekane krasnice zbog povezanosti s arišima, ranije narebranog ruba klobuka, jakom sivljenju mesa, te nešto manjim i s brojnim grebenima. Nije nebitno da je bit ove teze prihvatio Romagnesi (1985.) koji je, međutim, kao jedinu razlikovnu karakteristiku prepoznao dekoraciju od lančano povezanih bradavica, a ne sa zebrastim uzorkom, kako je prikazano Nicolaj 1978. Stanište koje navodi posljednji autor se čini previše restriktivnim, budući da je sada jasno da opisana vrsta može biti u mikorizi sa smrekom i jelom, kao i arišem. Među ostalim vrstama koje rastu u planinskim crnogoričnim šumama, mekana krasnica makroskopski izgleda isto ili gotovo isto. U svakom slučaju, veličina bi trebala biti prosječno nešto manja, klobuk redovito bez grbice, a meso ne posivi tako izraženo. Russula olivina može sličiti rijetkim zelenim primjercima opisane vrste i s tragove grbice, a razlikuje se po rastu na sjeveru Europe, svjetlijem pigmentu, ogromnim sporama od 10-14 µm, s bodljama. Crnogorična krasnica (Russula sapinea) se starenjem uočljivo zamrljava žuto-smeđe i ima mnogo svjetliju otrusinu. Borova krasnica često raste u šumama bora na vapnenastom tlu, ima relativno kompaktno meso, narebran rub tek u starosti i ujednačenije boje, uglavnom vinskicrvenih nijansi.
DNA sekvenca:
Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 2005. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Secondo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 1245. str. Russula laricina Velen.
Prirodoslovni muzej - Split
