|
MESSAPIJSKA KRASNICA
Russula messapica Sarnari
Sinonimi:
Taksonomija:
Carstvo: Fungi >
Koljeno: Basidiomycota >
Razred: Agaricomycetes >
Red: Russulales >
Porodica: Russulaceae >
Rod: Russula >
Vrsta: Russula messapica Sarnari (GBIF ID 3359337)
Etimologija: Messapis = iz Messapije, povezana s Messapijom. Antičko ime za jugoistočni dio Italije, današnju Apuliju (Puglia), koja je bila naseljena starim talijanskim narodom zvanim Messapi. Po geografskom području. Klobuk: 2-5.2 cm širok, prvo je polukuglast, zatim je konveksan, kasnije je izravnat i blago ulegnut na sredini, više je ili manje nepravilan ili režnjast, kožica se guli do 3/4 promjera, suh i bez sjaja, zrnast na sredini, sa žućkastim pahuljastim ostacima ovoja (koristiti povećalo), pahulje su sve rjeđe i uzdignutije prema rubu, pretežno je sa žutim nijansama ili svjetliji, ponekad je s jedva primjetnom narančasto-oker nijansom ili marelično narančast, oker ili svjetliji na rubu, mednožut, rijetko je s prilično izraženim crvenim mrljama, također može biti s dva različita pigmenata, žutim i crvenim, poput male zlatne krasnice (Russula aurea), rub je gladak, slabo narebran u starosti. Stručak: 2.5-6 cm visok i 0.7-1.2 cm debeo, valjkast, rijetko je batinast, srž je prvo mekana, kasnije je šuplja, kasnije je šupalj, bijel, na donje dvije trećine je žut, vrlo rijetko je čitav žut, pod povećalom su uočljivi žućkasti pahuljasti ostaci ovoja, trljanjem postane hrđastooker. Listići: Osrednje su gusti, 6-9 listića/cm na rubu klobuka, široki su 5-7 mm, trbušasti, tanki, zaokruženi uz stručak, usko su prirasli, lomljivi, bjelkasti, zatim su kremasti i s više su ili manje izraženim ružičastim odsjajem, na kraju su žućkasti. Spore: Široko su eliptične, s bradavicama su visokim do 1 µm, povezanim grebenima koji tvore djelomični mrežasti uzorak, 8.2-10.4 x 6.9-8.8 µm, bazidije su 4-sporne, rjeđe su 2-sporne, batinaste, 31-54 x 12-16 µm, s velikim su i dugim sterigmama, cheilocistide su rijetke, batinaste ili češće vretenaste, obično su bez vršnog produžetka, 52-85 x 9-13 µm, pileipelis se sastoji od tupih, valjkastih hifa, širokih 2.7-4 µm, te rijetkih kratkih, valjkastih ili gotovo batinastih elemenata širokih 2-6 μm, izvana sličnih dermatocistidama, ali slabo uočljivim zbog slabo refraktivnog sadržaja i male velicine; otrusina je žuta (IVc). Meso: Mekano, bijelo, često lagano požuti na erodiranim dijelovima; miris prvo nije izražen, kasnije nakon skladištenja postaje vrlo jak, na pečene dunje ili kajganu, a naknadno se pojačava zbog alkoholno-voćne komponente, a okus je blag u svim dijelovima. Kemijske reakcije: Meso u dodiru sa željeznim sulfatom (FeSO4) postane sivkasto-ružičasto, s fenolom sivo-smeđe, sa KOH crveno na žutim dijelovima klobuka i stručka, a reakcija sa gvajakovom tinkturom je je umjereno intenzivna. Stanište: Raste u jesen, u bjelogoričnim šumarcima u blizini obale, u simbiozi sa hrastom crnikom (Quercus ilex) i hrastom oštrikom (Quercus coccifera), na pjeskovitom tlu, u mediteranskom području. Doba rasta: 10, 11 Status jestivosti: JESTIVA - Jestiva je vrsta osrednje kvalitete. Napomena: Raste karakteristično ispod mediteranskih hrastova crnike i oštrike, na vapnenastom tlu s visokim udjelom pijeska. Prepoznatljiva je po vrlo maloj veličini, izrazito baršunastim ostacima ovoja (vidljivim pomoću povećala), dva pigmenta na klobuku, žutom i crvenom ili potpuno zlatnožutom, glatkom i debelom rubu, nenarebranom, vrlo tankim, širokim i trbušastim listićima, žućkasto-oker kada sazriju, blagom okusu, osebujnom, intenzivnom i prodornom mirisu, iako kasnom, koji podsjeća na pečene dunje ili kajganu. Najvažnija karakteristika je prisutnost žutog ovoja koji prekriva cijelu površinu stručka, iako je uočljiviji na donjoj polovici. Izraženo crvena reakcija s KOH jasno odvaja ovu vrstu od drugih sličnih vrsta. S obzirom na žuti pigment na klobuku i stručku, može se zamijeniti s manjim primjercima zlatne krasnice, koja je dvostruko većih dimenzija, bez ovoja, s umjereno debelim i čvrstim mesom i bez mirisa. Ispod hrasta crnike raste i slična lažna brezova krasnica (Russula pseudoimpolita), koje je gotovo dvostruko veća, s klobukom i posebno stručkom bez žutog pigmenta, te slabim mirisom u različitim fazama razvoja.
DNA sekvenca:
Referentni izvori: Sarnari, Mauro. 2005. Monografia illustrata del Genere Russula in Europa, Tomo Secondo. A.M.B. Fondazione Centro Studi Micologici. Vicenza. – 1291. str. Russula messapica Sarnari
Prirodoslovni muzej - Split
